Skoro svako od nas ima jasan stav o nekoj velikoj temi. O sistemu, o politici, o tome ko vodi državu, ko vodi svet, ko je u pravu, a ko greši. Taj stav se lako brani, vrlo često jako žustro, glasno i sa agresijom koji ne razumemo odakle dolazi.
Malo njih se zapita odakle dolaze ti stavovi, tvrdnje odluke.
Izvor tih uverenja i tvrdnji uvek može da se objasni nekim argumentima, ali je pitanje odakle dolaze i ti argumenti. Ono što nije pitanje je šta je to u nama kao biću.Šta mi zaista osećamo po pitanju bilo koje teme koja nam je važna. Koliko od onoga u šta veruješ je zaista tvoje, provereno, promišljeno, a koliko je preuzeto, nasleđeno, preuzeto negde usput, iz razgovora sa nepoznatim čovekom, sa televizije, iz telefona, od nekoga koga poštuješ pa si mu poverovao na reč.
Nemoć koju ne priznajemo
Kada nešto ne znamo, to je sasvim prihvatljivo. Tužno je što smo došli do toga da nas je sramota kada nešto ne znamo. Još tužnije je što glumimo da znamo, a ne znamo i mikro fragment života koji živimo. Jedan od najvećih problema je što nismo iskreni prema sebi i ne priznajemo da realno nešto ne znamo. Ne priznajemo ni sami sebi, kada nas niko ne čuje i ne vidi.
Kada bismo priznali koliko zapravo malo razumemo neke sisteme o kojima svakodnevno pričamo sa takvom sigurnošću, morali bismo da priznamo i nešto još neprijatnije. Da nemamo moć da ih promenimo. Znam da bi mi se mnogi suprotstavili, ali to bi bila samo potvrda onoga što sam rekao na početku ovog teksta.
To da je ta nemoć realna potvrđuje to što smo nervozni. Kada imamo moć promene, a imamo je za sve ono što se nas lično tiče, makar bi tako trebalo da bude, nervoza ne postoji. To je glavni razlog zašto o toj nemoći ne pričamo. Umesto toga, uzimamo tu energiju i trošimo je tamo gde nas niko ne pita da li smo u pravu. Rasprava, komentar, svađa na društvenim mrežama, argument koji smo ponovili sto puta, a nikada ga nismo sami proverili.
Biramo ono gde nam nije mesto jer tamo gde jeste, nije lako.
Vreme prolazi i dok trošimo tu energiju tamo, ona nedostaje tamo gde bismo mogli mnogo bolje da je iskoristimo. U odnosu sa svojim detetom koje čeka da mu neko posveti pažnju posle večere. U braku koji polako propada jer smo poslednji ozbiljan razgovor imali pre šest meseci. Na poslu na kom smo prestali da se trudimo, pa se čudimo što nas niko ne primećuje.
Tu, u tim sitnim, svakodnevnim temama, imamo stvarnu moć. Tamo naša odluka nešto zaista menja, odmah i vidljivo. Mi tu moć zapostavljamo, jer nas više privlači ona velika tema gde nikada nećemo videti rezultat sopstvenog zalaganja, ali zato možemo da se osećamo kao da smo deo nečeg važnog.
Odabir koji nas deli
Postoji i drugi sloj ovog istog problema. Kada biramo neku od tih velikih, sistemskih strana, retko biramo sami. Iza tog izbora najčešće stoji neko ko razume manipulaciju mnogo bolje nego mi, neko ko zna tačno koje reči da upotrebi, koji strah da probudi, koju sliku da pokaže u pravom trenutku. Veliki broj neobrazovanih i nesvesnih ljudi upadne u tu zamku.
Tada nastaje ono najopasnije i kobno za ljudski rod. Jedni na jednu stranu, drugi na drugu stranu. Prvo se samo ne slažu, zatim počinje netrpeljivost, pa se pojavljuje mržnja, a onda i ono najgore, otvoreni psihički, pa čak i fizički obračun. To se ne dešava samo između stranaca sa dva kraja zemlje. Dešava se između bivših prijatelja, između komšija koji su decenijama delili terasu, kafu i igrali jamb, između roditelja čija deca sede u istoj klupi, između kolega koji su zajedno prolazili kroz najteže projekte, između generacija za istim porodičnim stolom. Ponekad i između dva rođena brata.
Gledali smo ta scenarija ranije. Nisam siguran da su se ikada dobro završila. Šteta je što zaboravljamo, a šteta je i što ne učimo, iako su nam te lekcije date nekoliko puta. Kao da smo stalno bežali sa tih časova, jer izgleda da nismo naučili gotovo ništa.
Izgleda da su najmanje naučili baš oni koji su na tim časovima dobijali najviše jedinica.
Ono što stvarno biramo
Kada se sve to oduzme, ostane jedna prosta stvar. Nije uopšte važno šta biramo ili koga biramo.
Važno je da li biramo ono što zaista razumemo.
Da gledamo svojim očima, ne tuđim. Da slušamo svojim ušima, ne onim koje nam neko posudi. Da se okrenemo oko sebe i pogledamo ljude koje stvarno volimo, one koji nam stvarno znače. Da osetimo, negde duboko u sebi, šta bismo za sebe odabrali kada niko ne bi gledao i da to i odaberemo. Nije bitno koga ili šta. Bitno je da je to naša, a ne tuđa odluka koja se samo ušunjala u našu glavu i tu ostala kao da je oduvek bila naša.
Ako te tvoj izbor uči da prezireš nekoga ko je izabrao drugačije, nisi dobro izabrao. Nije bitno koliko si u pravu, ni koliko dokaza imaš. Svaki izbor treba da nam donese mir, blagostanje, sreću, spokoj. Ne mržnju. Ne gnev. Ne bes. Ako biraš i ne osećaš se dobro, nešto u odabiru nije dobro.
Biraj svakoga dana. Zagrli onoga ko je izabrao drugačije od tebe i znaj da si time dobro izabrao. Pomozi nekome i znaj da si dobro izabrao. Ne skidaj osmeh sa lica i znaj da si dobro izabrao. Pogledaj svoj dom, svoju decu, svoje ljude, posveti im se i znaj da si dobro izabrao.
Ljudi biraju celog života i nikada tačno ne znaju šta im taj izbor zapravo donosi.
Ono što znaju je osećaj koji nose sa sobom dok biraju i nakon što izaberu. Ako je taj osećaj dobar, znaju da će uspeti da se nose i sa jednim i sa drugim ishodom. Ishod tada nije ni važan.
Ovo je i deo onoga što u Ćalac kapacitetu zovemo Razumevanje. Ne razumevanje sistema, država ili velikih priča koje nam servira neko drugi. Razumevanje sebe, dovoljno duboko da znamo zašto zaista stojimo tamo gde stojimo.
Ivan Štibl